Čovjek sam sebi čini zlo

Piše: Milan Ilić
 
Svakih četrdeset sekundi u svijetu jedna osoba izvrši samoubistvo, a dvadeset puta više ljudi pokuša da se ubije.

Iz kojih razloga se čovjek odlučuje da sebi učini ono najgore i iz kog razloga uopšteno čovjek čini zlo. Bog proklinje đavola da se na trbuhu vuče po prahu zemaljskom, nije li bog prokleo đavola na mrzak i banalan sistem nazvan materijalizam.
 
Nije li čovjekova privrženost prahu zemaljskom dovela ne do pada već do obrtanja svake vrijednosti pod nebom, dovela do uništenja umjetnosti, ljepote svega što je imalo vrijednost za čovjeka i što ga je činilo vrijednim. Od humanizma i renesanse nebo je postepeno zatvarano, što je imalo za posljedicu potpuno negiranje postojanja apsoluta u devetnaestom vijeku i do ,sa tim povezanim, negiranjem čovjeka u dvadesetom vijeku, što će za posljedicu imati tolike žrtve u ratovima i žrtve u narednom vijeku koje će biti veće od ratnih i ostalih zajedno.
 
Ispostavlja li se da je ideja o mogućnosti čovjekovog približavanja bogu i njegovog usavršavanja zarad svoje besmrtnosti bila stub na kojoj je počivala sva čovječnost, i da li će čovjek iz koga bude zauvijek izbrisana ideja o besmrtnosti postati životinja bez savijesti straha i nade-najgora mašina koja može biti stvorena?
 
Ništa što pripada živom ili mrtvom svijetu na planeti zemlji nije isključeno iz zakona koji se zove truljenje, svako biće koje je imalo svoj smisao i funkcionisalo po zakonima prirode zbog istih za veoma kratak period postaje istovjetno sa zemljom po kojoj je hodilo. Zajedno sa čovjekom osipa se i trune sve što je on u stanju da svojim rukama napravi da bi mu koristilo da zadovolji dvije potrebe-potrebu za egzistencijom I potrebu za lijepim.
 
Život se upravo sveo na zadovoljenje najnižih potreba a sve što bi se trebalo nazvati umjetnošću je u svoj svojoj krajnosti trulo i bezoblično da jedva da može zadovoljiti potrebu za lijepim i uzvišenim čovjeka najnižih duhovnih i intelektualnih zamaha.
 
Uništena je umjetnost a zastrašujuće su brojke koje govore o stopi samoubistva koje u svijetu počinje sveštenici novoga doba-psihijatri, psiholozi i psihoterapeuti. Nije li u ovom vremenu sasvim očigledna istina koju je podržavao veliki Dostojevski a koja iznosi da je od osobe koja izgubi vjeru u mogućnost besmrtnosti najnormalnije očekivati da ista izvrši samoubistvo.
 
A tek čovjek da se uplaši brojeva(svaki simbol stvarnosti u koji smo vjerovali se okrenuo protiv nas )koji govore o količini depresije, lijekova i dosade u životu čovječanstva. Ateističkom društvu je do skora bila nada filozofija egzistencijalizma sa parolama da se život proživi sa što više moralnog dostojanstva bez kakvih aspiracija ka besmrtnosti, ali koja tako naglo blijedi da je zastrašujuća misao na kakvim idejama će čovječanstvo da počiva u budućnosti.
 
Umjetnici oduvijek stvaraju djela da bi zadovoljili svoju i svačiju potrebu za ljepotom i da bi nakon svoje smrti ostavili tragove za sobom da bi i u vjekovima u kojima neće biti prisutni bili u svijesti ljudi i tako postigli jednu od formi besmrtnosti. Ali kakvo djelo da stvori čovjek za koga je bilo kakva ideja dugotrajnog i najzad vječnog zatvorena, a ako nema umjetnosti onda nema ljepote koju čovjek stvara, dakle nema ljepote njegovih djela a s obzirom da je i priroda uništena svaki oblik kosmofilije je isključen, šta ostaje jadnom čovjeku?

 
Najpoznatiji francuski i uopšte u svijetu filozof Mišel Onfre, objavljuje djelo koje se kao nuždom
gonjeno objavljuje i kod nas, pod nazivom“Hedonistički manifest“sa takvim porukama da čovjek
kada zamišlja prosječnog građanina globalnog sela kome je stožer u životu takva filozofija, pred
sobom neminovno vidi kakvu životinju kojoj je nečijom željom za humorom nataknuta maska koja predstavlja ljudsko biće. A Onfre je u svom popularnom manifestu iznio takve riječi da ih može iznijeti samo čovjek koji je proklet da se trbuhom vuče po prahu zemaljskom.

 
A prethodna knjiga poznatog mislioca je bila usmjerena protiv svakog oblika vjerovanja, dakle prije nego što je objavio prinicip na koji radi životinja on je napravio temelj svome traktatu koji će biti prihvaćen, povukao je potez ka gašenju bilo kakve ideje u postojanje bilo kakvog bića koje je nad nama i koje može biti razlog da mi budemo ljudi i da budemo ono što nam ja pozvanje da budemo-upravo to -ljudi.

 
Efemera je inskt čiji životni vijek traje samo tri časa, otuda i sinonim za kratkotrajnost, i za to
kratko vrijeme insekt uspije da ispuni sve norme životinskog života i zatim umre. Dakle taj insekt se rodi, hrani se da bi preživio, ostavi potomstvo i umre, treba li shodno tome da čovjek kao I životinje ispuni te tri norme prije smrti, i da trudeći se da egzistira bude u stanju da počini najveće strahote i da iste budu opravdane ciljem kome prethode?
 
Ne varajmo se,postoji jedno i jedino biće koje može da pogled upre ka nebu, sva ostala bića ili ne mogu ili nemaju potrebu za tim. Shodno tome, sjetimo se zapovjesti“Budimo ljudi“.